Osnovna škola Antuna Branka Šimića Zagreb

ANTUN BRANKO ŠIMIĆ JEDAN OD NAJVEĆIH HRVATSKIH PJESNIKA

18.11.1898.(Drinovci u Hercegovini) – 2.5.1925. (Zagreb)

      Veliki hrvatski pjesnik Antun Branko Šimić rođen je 18. studenoga 1898. u Drinovcima (Hercegovina. Kad se rodio, težio je malo manje od dva i pol kilograma. Njegovi roditelji su se pobojali za njegov život pa su se zavjetovali svetom Antunu (svetom Anti. Njegova majka molila je svaki dan Krunicu sv. Ante za svoga prvorođenog sina. Na krštenju je dobio ime Antun, a zvali su ga Ante. Moleći se za njegovo zdravlje, njegovi roditelji su župnoj crkvi poklonili Oltar sv. Ante. Poželjeli su da im sin postane katolički svećenik (franjevac, fratar).

     Prohodao je na svoj prvi rođendan, ali  kasno je progovorio. Međutim, nakon što je progovorio, postao je "mali brbljavac". Svake večeri je lijepo molio pred svojom obitelji. Njegova majka redovito mu je pričala narodne bajke i druge priče. U petoj godini znao je sve to prepričati.

    Škola je bila kraj njegove obiteljske kuće pa ga je učitelj naučio čitati i pisati prije petog rođendana. Ipak, upisao se u školu kad je imao sedam godina. Bio je odličan učenik. Na svakome školskom odmoru tražio je od drugih učenika da mu pričaju narodne bajke. Sve je to zabilježio. Na kraju četvrtog razreda imao je punu bilježnicu tih priča.

     Od svoje pete do jedanaeste godine bio je ministrant. Bilo je ministrantima tada malo teže nego danas jer je Sveta misa bila na latinskom jeziku. Htio je postati fratar (franjevac) pa je krenuo u prvi razred Franjevačke gimnazije na Širokom Brijegu. Tada je prvi razred gimnazije bio što je danas peti razred osnovne škole. Pisao je potajno pjesme i pokazivao ih svojim prijateljima. U zagrebačkom listu Luč objavio je kao učenik trećega razreda (danas sedmoga razreda osnovne škole) svoju prvu pjesmu pod naslovom Zimska pjesma. Svi su shvatili da je vrlo darovit pjesnik. Kad je pošao u četvrti razred, neki su mu preporučili da napusti Franjevačku gimnaziju i sjemenište te se posveti pisanju pjesama. To je rasplakalo njegovu majku. Ona je željela sina svećenika. Nastavio je gimnaziju u Mostaru, zatim u Vinkovcima i Zagrebu. Pridodao je ubrzo svome krsnom imenu još jedno ime pa se potpisivao: Antun Branko Šimić. U ranim pjesmama prekrasno je opisao svoj zavičaj Hercegovinu, težak život domaćih ljudi, njihove molitve Bogu itd.

     U Zagrebu je osim pjesama pisao kratke priče i kritike o književnim djelima drugih pisaca. Tiskao je i svoja tri lista (svoje novine): Vijavica, Juriš i Književnik. Godine 1920. objavio je knjigu pjesama Preobraženja. Mnogi profesori i književni kritičari smatraju da je to najbolja hrvatska pjesnička knjiga u 20. stoljeću. Većina čitatelja izdvaja kao najbolje njegove pjesme: Opomenu i Molitvu na putu. U Opomeni opominje ljude da uvijek budu dobri ljudi. U pjesmi Molitva na putu moli Boga da ga prati i čuva u životu. Svi čitatelji jako vole njegove pjesme u kojima pjeva o Bogu, Svetoj Majci Mariji, siromasima, svojoj majci itd.

     Bio je promicatelj ljubavi prema bližnjem, tj. svakom čovjeku, a posebno je bio nježan prema svojoj majci. Kad je u jesen 1923. u Zagrebu čuo da mu je majka bolesna, odmah je otputovao u Drinovce. Majka je ubrzo ozdravila. Tijekom povratka u Zagreb veliki snijeg je zaustavio vlak puna dva dana. Strašna hladnoća. Bez grijanja. Hranu, koju mu je majka spremila za put, podijelio je gladnoj djeci koja su bila u tome vlaku. U Zagreb se vratio s teškom upalom pluća.

     U jesen 1924. otputovao je na oporavak u Dubrovnik. Kad se 1925. vratio u Zagreb, ponovno se jako razbolio. Dva dana prije smrti pozvao je prijatelja svećenika (franjevca) da ga ispovjedi. Primio je kao kršćanin svete sakramente. Umro je 2. svibnja 1925. godine. Imao je samo dvadeset  šest  godina i nekoliko mjeseci.

     Kao veliki hrvatski pjesnik stekao je svjetsku slavu do kraja 20. stoljeća. Njegove pjesme prevedene su na četrdesetak stranih jezika.

Mnoge ustanove, ponajviše škole, (kao i naša), zovu se njegovim imenom.

​