Osnovna škola Antuna Branka Šimića Zagreb

Najmanja zvijezda

         Bio je to dan kada se cijelo nebo nagnulo nad Zemlju. Svi sjajni stanovnici neba neprestano su silazili i uzlazili, a svaka zvijezda, sva sunca, sve planete, mjeseci, asteroidi pa sve do najmanje svemirske prašine, svi su oni željeli vidjeti najneobičniji događaj od stvaranja svijeta: Bog po svom Sinu postaje dijete sretne djevojke iz Nazareta, tog nezamjetljiva mjestašca na Zemlji.

         Sve su se zvijezde za tu prigodu uređivale kako su najbolje znale. Htjele su blistati posebnim sjajem birajući hoće li u trenutku žmirkanja sjajiti plavičasto, biti svečano zlatne ili radosno žute. Neke su htjele biti zaljubljeno crvene, a nekima se više svidjelo biti mladenački zelenkaste. Mjesec je bio jako ponosan: bit će najveće noćno svjetlilo. To ne mogu promijeniti sve zvijezde koje su veće i sjajnije od njega. Napuhavao se kao balon. Uzalud su ga upozoravali da će puknuti, ili  se srpoliko posve istanjiti. Govorio je:

         - Ja bih htio biti samo velik i lijep. Želim dobro rasvijetliti put kojim njegova mama žuri na magaretu u Betlehem. Ne želim da se zbog loše vidljivosti magare spotakne. Bolje i vi o tome razmišljajte nego što izgarate od znatiželje! – reče svečano i postavi se uznosito na nebo kao kakav kraljevski stražar. On je to uistinu i bio.

         - Ako si ti stražar - reče mu Zvijezda Repatica – ja sam general. Vidiš kako sjaji moj rep? Upravo se spremam dovesti tri kraljevska mudraca  s najudaljenijih strana svijeta da se poklone Djetetu.

         - Nije bitno tko je tko u ovoj igri svjetla – rekoše ostale zvijezde – važno je pripremiti dobru rasvjetu i svečani vatromet za doček našem miljeniku.

         I sve su se zvijezde gotovo zgusnule nad tim božjim gradićem. Asteroidi su proparali nebom u čudesnom vatrometu, Mjesec se smijao od uha do uha, samo je Sunce bilo ljubomorno što te svete noći neće moći gledati  čudesni događaj.

         - Ne boj se – reče jedna gotovo neprimjetna majušna zvjezdica čiji se treperavi ushit jedva mogao zamijetiti – jer ja ću gledati za tebe. Ti me samo potraži pogledom a ja ću svojom glatkom površinom odražavati sliku tog svetog događaja.

         Sunce se nasmiješi toj dobrohotnosti, nije željelo malenu zvijezdu razočarati činjenicom da je ona tako sitna da je se jedva može pronaći na nebu, a kamoli u njoj gledati odraz najmanje nastambe najmanjeg grada na Zemlji. Reče joj tek:

         - A kako ćeš ti uopće nešto vidjeti draga, jadna i majušna zvjezdice? Zar ne vidiš da su se svi veliki nagurali ispred tebe.

         - To što sam sitna, moja je prednost. Progurat ću se neprimjetno i zauzeti dobro mjesto za gledanje.

         - Bilo ti sa srećom – reče Sunce pa ode svojim danjim putem.

         Najmanja zvjezdica na nebu sada je imala opravdanje za guranje. To više nije bilo sebično. Nije se gurala za sebe, ta gura se da ugodi Suncu. To što će usput i ona biti sretna gledajući rađanje najsjajnijeg i najljepšeg svjetla, nitko joj ne može zamjeriti. Ali guranje kroz zvijezde koje su zauzele sva bolja mjesta nije bilo tako jednostavno. Imati dobar pogled i ostati na svojoj putanji nije baš lako ako se zna zakon koji im je odredio Bog, da nema preguravanja, pogotovo ne sudaranja. Kakvo bi to nebo bilo kad bi na njemu vladao nered.

         Ali veliko je iskušenje kada se na Zemlji ima roditi Bog. Znala je svaka, pa i najmanja zvijezda da to dijete, Isus, kojeg će zvati Krist, mijenja cijeli Svemir iz tame u svjetlo, a kad On blagoslovi svojom rukom sve što sjaji, svaki će djelić Svemira dobiti Božji znak. Zato se i mala zvjezdica polako gurala.

         - Nema preguravanja – reče joj zvijezda koja je zaposjela bolji položaj.

         - Ali kad bi barem malo spustila glavu i uvukla vrat da vidim preko tebe.

         - Ovo je noć kada svi izdužuju vratove da bolje vide, umjesto da ih uvlače.

         Nije preostalo ništa drugo malenoj zvjezdici nego da se pomakne dalje po svojoj putanji za boljom srećom. Na žalost, sva dobra mjesta za gledanje uzduž njezinog puta bila su već zauzeta. Naginjala se lijevo i desno, naprijed i nazad, ali uzalud.

         - Jadno moje Sunce – pomisli – ovako nećeš vidjeti ništa.

         Kako li se samo naginjala i gurala ne bi li svojom sitnom sjajnom glavicom kroz šumu zvijezda ugledala Betlehem! Odjednom primijeti da više nije na svojoj putanji. Jurila je strelovitom brzinom ravno prema Betlehemu. Njezin prvotni strah ubrzo zamijeni velika radost i ushit. Jurila je, ostavljajući za sobom zlatnu prašinu, ravno u zagrljaj Božjem djetetu, Kristu, sjaju svakog sjaja.

         - Kriste! – vikala je – Evo tvog kristalića da te zagrli.

         I tako je padala sagorijevajući od ljubavi. Ono što je preostalo od nje i palo na prag gdje se rodio Isus, bio je jedva zamjetni kristalić. Pastiri su u čudu zinuli, pa potrčali da vide gdje je i zašto palo to čudesno svjetlo. Došavši pred štalicu zaboravili su sjaj zvijezde jer su ugledali sjaj Božjeg Lica. Nitko od njih nije primijetio sitni kristal kojeg su pregazili nogama da bi se poklonili djetetu Isusu. Tek posljednji i najmanji pastirić koji se sa strahopoštovanjem približavao Majci i Djetetu, ugleda pred sobom maleni sjajni kristal.

         - Gle – reče – evo malog nebeskog kristalića, i on se došao pokloniti.

         Podigne ga i, kako nije imao ništa drugo za poklon, stavi ga pred Mariju. Ujutro, kada se Sunce pojavilo na nebu, Marija otvori dlan da na sunčevom svjetlu vidi taj neobični kamenčić. Zraka jutarnjeg Sunca zasja na Marijinom dlanu, a Suncu se učini da upravo gleda najsvetiji trenutak Božjeg rođenja. Zvijezda koja je izgorjela do nogu Svjetlosti, ispunila je obećanje zadano Suncu.

         Na spomen zvijezde koja se pretvorila u prekrasan kristal u Svetoj Noći, svaki puta kad nebom zalepršaju kristalići božićnog snijega, zvijezde se sjećaju svoje sestrice koja se poklonila za sve njih. Od tada Sunce produžuje dane i pripovijeda svima o čudesnom rođenju Božjeg Djeteta.

Mirko Ivanjek