Osnovna škola Antuna Branka Šimića Zagreb

Osamdesetak radoznalih dječjih očiju bilo je uprto u poznatog sakupljača hrvatskih narodnih bajki dok je na svoj osebujan način objašnjavao što su bajke i zašto su one zanimljive i potrebne djeci. Prije nastanka knjiga djeca su slušala bajke sjedeći u krilu bakama. Zato se kaže da su se bajke prenosile s koljena na koljeno. Pripadaju usmenoj književnosti jer su se, kao što sama riječ kaže, prenosile usmenim putem.

 

            Kao pravi zaljubljenik u narodnu baštinu i ljepote Hrvatske Jozo Vrkić je djeci ispričao nekoliko anegdota sa svojih susreta. Jednom je zgodom upitao djecu zašto mi svoju domovinu zovemo ''Lijepa naša''. Gotovo svi su odgovorili da je lijepa jer je naša. Jedna je djevojčica rekla da je naša domovina zaista lijepa jer je puna raznolikosti - putujući prema moru promijene se tri klime. Prošle je godine, prigodom jednog međunarodnog ocjenjivanja, proglašena trećom zemljom svijeta po ljepoti, poslije Novog Zelanda i Perua. Jozo Vrkić se duhovito izrazio da je na tom izboru za Miss među zemljama svijeta Hrvatska zauzela mjesto druge pratilje.           

 

            Osobitu ljubav naš pripovjedač i sakupljač zanimljivih priča gaji prema prirodi. Zbog toga je napisao nekoliko knjiga o životinjama koje su živjele na našim prostorima prije više tisuća, pa čak i milijuna godina. Osim dinosaura i mamuta na našim su prostorima živjeli slonovi, leopardi i hijene koji danas žive u Africi i Aziji. Veliki dio površine u prošlosti je pokrivalo Panonsko more pa su pronađeni ostaci ogromnog morskog psa te kostur kita.

 

            Pri kraju susreta Jozo Vrkić odgovarao je na pitanja djece. Odmah su se uhvatili ''škakljivih'' tema:

  

-         Kako se zvala Vaša prva ljubav?

-         Jedina prava i velika ljubav bila je i ostala moja žena, Nada.

 

-         Kako se zovu Vaša djeca?

-         Sinovi su Luka i Lovro, a kćeri Iva i Ana. Dao sam im hrvatska imena koja se k tome ne mogu skraćivati.

 

-         Jeste li uzimali likove iz narodnih bajki pišući svoje priče?

-         Bajke ne pišem, već sakupljam i obrađujem, a zatim objavljujem.

 

-         Zašto ste odlučili zapisivati hrvatske bajke?

-         Da budem iskren, naljutio sam se. Drugi narodi su odavno imali zapisane svoje stare narodne bajke a mi ne. Odlučio sam ih početi sakupljati i konačno sam ih uspio objaviti 1992. godine.

 

-         Koji Vam je bio omiljeni predmet u školi?

-         Matematika jer nju znaš ili ne znaš. Znao sam je pa je nisam morao učiti.

 

-         Kako ste postali pisac?

-         Bilo je to kada sam kao nezaposleni profesor živio na selu kod roditelja. Trebalo je ubrati smokve prije nego padne kiša. Berući smokve naišao sam na osinjak. Pčele su me izbole, o tome sam napisao priču i poslao je u jedne novine. Priča im se svidjela i tako sam počeo pisati.

 

-         Što su rekli Vaši roditelji kad su saznali da ćete biti pisac?

-         Otac me pitao koliko ću time zaraditi novaca.

 

-         Što volite raditi kad ne pišete?

-         Najviše volim čitati.

 

 

Knjige koje je napisao mogu se posuđivati u školskoj knjižnici.