Osnovna škola Antuna Branka Šimića Zagreb

...koje su kršćanskim životom i vjernošću Bogu zaslužile raj. Učenici 2. i 6. razreda svojim su radovima uljepšali ovaj blagdan koji se slavi u katoličkim zemljama širom svijeta.

Za više informacija kliknite na poveznice.

http://www.katolici.org/nauk.php?action=c_vidi&id=8036

http://www.katolici.org/nauk.php?action=c_vidi&id=8037

I za kraj, dvije lijepe priče:

Srce plamena

            Uvijek mi je bilo lijepo s bakom. Kamo bi god išla, osobito ako su moji roditelji bili jako zauzeti poslom, vodila me je sa sobom. Vodila me je i na sladoled i u park i kod rodbine i obiteljskih prijatelja da s poigram s njihovom djecom.

Kad smo se jednu večer vraćali kući, rekla mi je:

- Danas ćemo kući drugim putem. Preko groblja.

Trgnuo sam se od straha. Od starije sam djece čuo neke opasne priče o groblju.

- Preko groblja? – uzviknuo sam. – Pa tamo žive mrtvaci.

Baka se nakratko nasmijala i toplo mi stegnula ruku.

- Ne brini – rekla je. - Tamo živi dobrota. Kao i posvuda gdje je čovjek hoće potražiti.

Na groblju su posvuda oko nas gorjele mnoge svijeće. Gorjele su tiho, ali vedro.

- Zašto gori toliko svijeća? – pitao sam baku.

- Danas je blagdan Svih svetih – njezin je glas bio svečan. – Blagdan ljubavi koja povezuje sve žive i mrtve. I jer među njima ima mnogo ljubavi koja povezuje sve žive i mrtve. Svaka gori za jednu dobrotu.

- Zar toliko ima dobrota?

- Oh, ima ih mnogo, mnogo više. Po cijelom svijetu gore svijeće, pa ipak ih nema za dovoljno za svaku dobrotu.

Slušao sam je zadivljeno.

- Od svega je najljepše – rekla – što u svakom plamenu, baš kao i u svakom čovjeku, kuca Božje srce.

Išli smo šutke sve do kuće. A kada sam je, na ulazu u kuću, pogledao, vidio sam da su joj oči vlažne. I više se nisam stidio što su i meni vlažne. Više se nikada zbog toga nisam stidio.

Da, uvijek mi je lijepo s bakom.

Stjepan Lice

Priča jedne svijeće

„Zapallili ste me i gledate moje svjetlo. Radujete se jasnoći i toplini koju darujem. Veselim se što smijem gorjeti za vas. Da nije tako ležala bih moža u nekoj staroj kutiji – bez ikakve koristi. Smisao dobivam tek po tom što gorim. Ali – dobro znam – što dulje gorim, to kraća postajem, to se više bližim svome kraju.

- Izgorjela je – reći ćete, a što je od mene ostalo, bacit ćete.

Znam, za mene postoje uvijek ove dvije mogućnosti: ili ostajem u kutiji nedirnuta, zaboravljena u tami – ili gorim, postajem sve kraća, dajem sve što imam u korist svjetla i topline i time dovodim  samu sebe svršetku. Ipak, mislim da je ljepše i pametnije ako smijem nešto dati od sebe, nego ostati hladna i ležati u mračnoj kutiji.

Gledaj, isto je tako s vama ljudima! Ili se povučete, ostajete sami za sebe i sve je hladno i prazno, ili se približite ljudima i darujete im od svoje topline i ljubavi, tek onda dobiva vaš život svoj smisao. On je ispunjen.

Ali, znajte i to , da za ovo morate dati nešto od vas samih, nešto od vaše radosti, od vaše srdačnosti, od vašega smijeha, možda nešto od vaše tuge. I ne trebati bojažljivo razmišljati o tome, kako ćete sačuvati sami sebe. Mislim, da samo onaj koji druge veseli, postaje sve veseliji. Samo onaj koji je svjetlo drugima, sam će primiti svjetlo. Što više gorite za druge, to će svjetlije biti u vama samima.

Mislim da su mnogi ljudi samo zato tmurni i neraspoloženi, jer se plaše biti ovdje za druge; donositi drugima svjetlo. Tuže se i neprestano mrmljaju na teška vremena. Još uvijek nisu shvatili ovo:

Jedno jedino svjetlo koje gori, vrednije je nego sva tama svijeta. Dopustite, dakle, da vas malo ohrabrim ja, sitna, mala svijeća.“

A.L.Balling